Župa sv.
Ivana Krstitelja
Samostan i crkva sv. Ivana Krstitelja
Medulinska 4
52100 Pula
tel./fax. (052) 506-823
e-mail: dhontic@gmail.com
Župa sv. Ivana Krstitelja
-
Đuro Hontić, gvardijan i župnik
-
Nikola Rožanković župni vikar
Franjevci konventualci, prema nekim pobožnim željama već od vremena sv. Antuna imaju samostan sv. Franje, u središtu grada Pule, između Kaštela i Katedrale, gdje su stoljećima razvijali svoju djelatnost svojstvenu franjevcima otvorenima svim oblicima apostolata. Između dva svjetska rata braća Padovanske provincije sv. Antuna, zauzimanjem vrhovne uprave u Rimu i posredovanjem nekih svjetovnih čimbenika, uspjeli su vratiti crkvu i samostan sv. Franje (1926.), koji je prethodno preko stotinu godina bio zatvoren za crkvene i vjerske funkcije. Osim toga odlučili su u duhu sve veće otvorenosti prema župskom pastoralu usmjeriti svoju pažnju i prema otvaranju jedne župe u Puli, koja je dotad imala svega dvije župe (Katedralu i Svetog Antuna). Kako je crkva sv. Franje u neposrednoj blizini pulske stolnice, trebalo je novu župu otvoriti podalje od samostana, te su u tom smjeru na početku Drugoga svjetskog rata, poduzeli korake kod biskupskog ordinarijata u Poreču. Prihvatili su ponudu za kupnju jedne stare kuće i povećeg zemljišta u podnožju brijega koji Puljani nazivaju Monte Paradiso (danas: Vidikovac), zbog njegova predivnog pogleda na grad i okolicu. U to vrijeme Porečkom i Pulskom biskupijom upravljao mons. Raffaele Radossi, i sam član Reda franjevaca konventualaca, te nije bilo teško dobiti pristanak i odobrenje za otvaranje nove župe, koja će s vremenom, zahtijevati i osnutak samostanske zajednice.
Samostan sv. Josipa u Puli (kasnije će se preimenovati u Sv. Ivana) ima svoj službeni početak 19. siječnja 1940., a braća su se uselila 14. listopada 1942. u preuređeno, vrlo skromno i oskudno, obitavalište u dotadašnjoj Via dei sette moreri, koja je uskoro dobila naziv Via Facchinetti. Dekretom biskupskog ordinarijata iz Poreča ustanovljena je nova župa sv. Josipa, s nakanom da se po svršetku ratnih operacija pretvori u velebno svetište, prvom takve vrsti u Istri, posvećeno Zaručniku Blažene Djevice Marije. Nesretne ratne i poratne (ne)prilike poremetile su u potpunosti ove lijepe snove i planove. Štoviše, za vrijeme teških bombardiranja kojima je Pula bila izložena nakon pada Italije i preuzimanja komande s njemačke strane, 9. siječnja 1944. bombe su pale i kraj same crkvice sv. Josipa i tom prigodom je u njoj našao smrt mladi kapelan, p. Graziano Zanin, koji je bio pohitio skloniti Presveto na sigurnije mjesto. Crkvica je odmah nakon rata djelomično obnovljena, tako da se 8. lipnja 1945. u njoj moglo nastaviti bogoslužjem u crkvi, a braća su mjesec dana kasnije ponovno uselili u samostan.
Po svršetku Drugoga svjetskog rata dolazi do pravne promjene vlasnika, jer su braća Talijani početkom jeseni 1947. napustili Pulu te su od rujna spomenute godine samostan i crkva sv. Josipa pripojeni Hrvatskoj provinciji sv. Jeronima franjevaca konventualaca, sa sjedištem u Zagrebu. Ovdje su sada braća Hrvati u dalje u vrlo skučenim okolnostima, u ne baš prijateljskom okružju novogradnji, protiv njihove volje, podignutih na njihovu zemljištu, podržavali i razvijali pastoralnu djelatnost, ograničenu isključivo na župni pastoral i vjeronauk, stješnjeni u prostoriju koja je mogla primiti jedva petnaestak osoba. S vremenom su vlasti, bez ikakva okolišanja oduzele i preostali dio zemljišta predviđenog za gradnju velikog svetišta, a molbe braće da im se dopusti gradnja nove crkve odbijale su se kao valovi o morski greben. Najčešće je ovdje mogao živjeti samo jedan brat, koji je ujedno neko vrijeme vodio brigu i za samostansku crkvu sv. Franje, ali je u počecima češći bio obratni slučaj, da je ovamo dolazio član pulskog samostana sv. Franje, koji je tamo obično bio gvardijan, a ovdje župnik.
Porečki i pulski biskup mons. Dragutin Nežić sve je češće poticao braću da razviju samostanski život i jači pastoralni rad uz crkvicu sv. Josipa, u stalno izražavanoj želji da se s vremenom ovdje podigne veliko istarsko svetište sv. Josipa. Tako je na traženje Porečkog i pulskog ordinarijata sredinom godine 1962. ponovno uspostavljena redovnička zajednica u samostanu sv. Josipa, u kojoj su obično živjela i djelovala dva člana. Kada su pak nastupile nove prilike i povoljnije okolnosti, rađanjem nove hrvatske samostalnosti i nadolaskom demokratskih vlasti, pulski su se franjevci konventualci trebali odlučiti između nekoliko mogućnosti da pospješe svoj rad i nazočnost u gradu Puli. Dotad su bili stalno razapeti između čuvanja nazočnosti u samostanu sv. Franje, gdje je u crkvi bila vrlo ograničena mogućnost djelovanja, i sve zahtjevnijih ponuda pastoralnog rada u župi koja je imala dva središta. Uz onaj kod crkvice sv. Josipa sve se više počeo razvijati pastoral pri crkvici sv. Ivana u Medulinskoj ulici. Nakon zrelog razmišljanja, u dogovoru s Porečkim i pulskim ordinarijatom i odobrenjem provincijskih vlasti u Zagrebu, krajem 1990. pri tadašnjoj filijalnoj crkvi sv. Ivana počela je gradnja posve novog samostana, gdje je uskoro preselilo pastoralno osoblje iz dotadašnjega samostančića sv. Josipa u Vitezovićevoj ulici. Sredinom 1995. godine, u dogovoru s mjesnim biskupom, mons. Antunom Bogetićem, zaključeno je da se Porečkoj i Pulskoj biskupiji, uz naknadu, dadne na raspolaganje i prepusti u vlasništvo crkvica i samostan sv. Josipa, s time da se posebnim ugovorom uredi pravno i administrativno pitanje nove župe pri crkvi sv. Ivana. Biskupski ordinarijat u Poreču potvrdno je odgovorio i od siječnja 1997. franjevci konventualci umjesto župe sv. Josipa vode župu sv. Ivana, a dotadašnju župu sv. Josipa preuzima dijecezanski kler u posjed i vlasništvo. Ubrzo je novi župnik, uz svesrdnu pomoć biskupije, na mjestu stare i istrošene kapelice i samostančića podigao veliku, lijepu posve novu crkvu sv. Josipa s prikladnim pastoralnim centrom.
Crkvica sv. Ivana Krstitelja, podignuta krajem 19. ili početkom 20. stoljeća, uz samu cestu koja iz Pule vodi u Medulin, čuvala je tradiciju nekadašnje templarske crkve posvećene sv. Ivanu, iz kasnoga srednjeg vijeka. Kažu da se ostaci njihova nekadašnjeg samostana i crkve nalaze danas prekriti zemljom u blizini ove crkvice, koja je služila kao hodočasničko mjesto, u koje su Puljani pješice dolazili nekoliko puta godišnje. Kad su pak naši franjevci konventualci potkraj 20. stoljeća otvorili novi samostan kraj te crkvice, bila je očita želja i potreba da se sagradi nova ili bar proširi postojeća crkvica u koju je jedva moglo stati stotinjak vjernika. Tako je potkraj 2004. srušena postojeća crkvica, koja i nije imala neku posebnu starosnu važnost a još manje neke umjetničke vrijednosti, započela gradnja posve nove, za liturgijske potrebe prilagođene crkve, koje je nacrt izradio venecijanski arhitekt Maurizio Bergamo. Kamen temeljac gradnje nove crkve, u nazočnosti provincijala o. Ilije Miškića i mnoštva braće i vjernika, blagoslovio je porečki i pulski biskup mons. Ivan Milovan 5. veljače 2005. Uz crkvu je podignut zvonik, a velika kripta ispod crkve pružat će mogućnost rada i okupljanja raznih crkvenih grupa i pokreta, koji oko crkve već više godina razvijaju svoju djelatnost. U vremenskom razdoblju od 2014. do 2017. godine crkva je uvelike nadograđena i postala je jedno od omiljenih liturgijskih prostora pulskih vjernika.