Prva su tri sakramenta temeljna. Zato ih nazivamo sakramentima kršćanske inicijacije. Ta su tri sakramenta za sve ljude, a ostali su sakramenti prigodni, ovise o situacijama našega života. Sakramenti prate naš život. U sakramentima Krist čovjeku dolazi i osobno mu se daje u spasonosnom susretu koji odgovara svakoj prilici čovjekova života. Čovjek ulazi u život rađanjem: Krist mu daje da se rodi na nov život po krštenju; punina novoga života daje se čovjeku potvrdom.

​

Fizičkom je životu potrebna hrana: hrana novoga života jest proslavljeno tijelo Gospodinovo koje postaje prisutno pod prilikama kruha i vina u euharistiji. Naravni je život tijela ugrožen bolestima koje treba liječiti da ne bude ugrožen naš život. Ozdravljenje i jačanje novoga života ostvaruje se djelotvorno sakramentima ispovijedi i bolesničkog pomazanja. Kao što obitelj i društvo osiguravaju naravni život svojih članova, tako i sveti red i ženidba zajamčuju društvene dimenzije novoga života.

​

Sakramenti, prema tome, nisu nešto odvojeno od našega naravnog života, nešto sasvim strano i nebulozno. Što budemo više razumjeli svoj naravni život i što budemo pažljiviji i dublji u našim međuljudskim susretima to ćemo lakše razumjeti i normalnije doživljavati i sakramente! 7. Sakramenti i vjera: Kako znamo da je u sakramentima prisutan Uskrsnuli Krist i njegovo otkupiteljsko djelo? Znamo iz dva razloga: prvo, te svete znakove ustanovio je sam Krist, i drugo, rekao je što se po njima događa. A to znači da smo tu oslonjeni isključivo na vjeru, na povjerenje u Isusa.

​

Zato se sakramenti ne mogu dokazivati, oni se mogu samo vjerovati! Vjera je ključ za razumijevanje sakramenata. No, sada dobro pazimo: možemo li mi ljudi među sobom komunicirati ako nema vjere ili povjerenja? Što nam vrijedi ako nam netko kaže: volim te, a mi to ne vjerujemo?! Tu još jednom sasvim jasno vidimo da je život čovjeka nezamisliv i nemoguć bez vjere – povjerenja!

​

Kako bismo se mi međusobno mogli istinski susresti – traži se povjerenje. Isto je i u odnosu prema Bogu. Mi ne vidimo što drugi misli, on nam zato daje znak (npr. riječ) i mi, vjerujući mu, prihvaćamo taj znak, tu riječ, i tako dolazimo do dubine i nutrine drugoga. Drukčije ne može biti. Mi o tome inače ne razmišljamo. Mi to jednostavno svaki dan živimo. A shvatimo li to, tada ćemo razumjeti kako je za čovjeka logičnije i smislenije da vjeruje, nego da ne vjeruje. Neka nas zato govor o sakramentima još više i dublje uvede u otajstva vjere i u vjeru samu!